Prosto ne mogu da vjerujem da je Ministarstvo sporta Crne Gore, ono koje postoji radi sportista, a ne radi ministara i privilegija, moglo da prihvati ulogu da stane protiv imena jednog od najvećih sportista svoje države i poltronski prihvati ono što grad Zorana Džimija Gopčevića nije htio da uradi. Da donese zakon i omogući Vladi da ukloni ime sportiste koji je svom gradu, a time i državi, donio toliko domaćih i svjetskih titula, pa čak i srebrnu olimpijsku medalju.
Dječak iz Orahovca, iz Boke Kotorske, svoj je sportski san odsanjao, volio svoju Boku i državu Jugoslaviju, za koju je ostavio srce u bazenu. Za njega su „Hej, Sloveni“ i Juga uvijek bili ispred svega. Uvijek se s ponosom odazivao njenom pozivu da je zastupa i brani. Tako je bilo i kada je dobio poziv da odsluži rezervni vojni rok, koji je odrađivao u Sabirnom centru Morinj. Bilo je to u vrijeme kada je njegova zemlja, SFR Jugoslavija, još zvanično postojala.
Zaista, poznajući ga i kao izanrednog sportistu i kao duše od čovjeka, čisto sumnjam da je mogao da uradi ono što mu neki zlobni pojedinci sada pripisuju. On, koji ni mrava ne bi zgazio, za koga su sportski protivnici u bazenu uvijek govorili da je, iako gorostas, uvijek igrao fer. Nikada nije osuđen ni za kakav prekršaj, a kamoli za kakvo zvjerstvo u Sabirnom centru.
Pa zar bi prijedlog da bazen u Kotoru ponese njegovo ime došao iz poznate kuće Vičevića, inače katolika?
Zato i ne čudi što odbornici kotorskog parlamenta nisu mogli da donesu odluku o skidanju njegovog imena sa ovog sportskog objekta.
Žao mi je što se o Džimiju nisu oglasili njegovi saigrači, posebno oni iz reprezentacije, sa kojima je dijelio bol i tugu, ali i radost pobjeda. Kao što je bilo te 1980. godine u Moskvi, kada su od domaćina izgubili rezultatom 8:7.
Ne vjerujem da među onima koji su glasali da se njegovo ime izbriše sa bazena ima ikoga ko zna ko je sve bio u toj reprezentaciji.
Za podsjećanje, evo sastava tog srebrnog olimpijskog tima iz Moskve:
- Luka Vezilić i Milorad Krivokapić (golmani)
- Zoran Gopčević
- Damir Polić
- Ratko Rudić, kasnije najtrofejniji trener na svijetu
- Zoran Mustur
- Zoran Roje
- Milivoj Bebić
- Slobodan Trifunović
- Boško Lozica
- Predrag Manojlović
To je bila generacija iz Partizana, Juga, Primorca i Mornara – skoro svi Dalmatinci i Bokelji. Sedam od jedanaest bili su Hrvati iz Dalmacije, trojica Crnogorci i jedan Srbin iz Beograda.
Zato je Džimi bio toliko voljen u Kotoru. Bio je naš čovjek, dio te srebrne generacije, a kasnije je čak trideset godina trenirao djecu u Primorcu.
Zato je ova odluka u Boki primljena s tugom i uz kuloarske komentare u stilu: „Džimi, oprosti, ostaćeš vječno u sjećanjima, a to više vrijedi od nekih slova na nekom zidu.“
A poznajući Zorana, on će im sigurno oprostiti! Ali sumnjam da će to učiniti narod Boke, koji se već podsmijeva njihovoj „pametnoj“ odluci da bazen ponese Njegoševo ime.
Ako je neko mislio da će time što bi se u Boki reklo „zamaštrakati“ ovaj čin, sigurno se vara i ne poznaje dobro Bokelje. Oni su, iako Njegoš nije bio njihov, poštovali njega, kao što je i on poštovao njih. I u Kotoru i u Herceg Novom učio se pismenosti, a rado je silazio iz Crne Gore upravo na more, među svoje prijatelje.
Mnogi se pitaju zašto ova Vlada, ako je već htjela da iskaže poštovanje prema svom vladici, nije donijela odluku da mu vrati zavjetnu kapelu na Lovćenu, kakvu mu je otac Momo Krivokapić podigao kao repliku, baš u Boki, na području kotorske opštine. Što bi rekao vladika i pjesnik u Posvjeti prahu oca Srbije „Pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema“, tako će i ime Zorana Gopčevića od sada biti još svjetlije u pamćenju svih koji još drže do dostojanstva.
Džimi, oprosti i počivaj u miru svog Orahovca i svoje Boke! - Perica Đaković